Nebuloze vanjske politike Republike Srbije

Ovako su proteklih godinu dvije vrlo često izgledali nastupi Ivice Dačića, ministra vanjskih poslova Republike Srbije, na državnoj televiziji: “U rukama držim notu kojom Srednjoafrička Republika povlači priznanje Kosova”. Ovo je bilo sredinom ovog ljeta kad je Srbijankama i Srbima omamljenima od vrućine poručio da je to već četrnaesta država koja je odustala od priznanja Kosova, a ima i još jedna čije ime ne želi reći. Kako ne bi izazvao bijes međunarodne zajednice (do danas nismo saznali koja to). Inače, riječ je isključivo o zemljama trećeg svijeta.



Piše: Željko Trkanjec/Euractiv


Zašto je to važno?

Kosovo je i dalje mitsko pitanje Srbije i naprosto čudi u kojoj mjeri javnost u našoj susjedi ne može/ne želi shvatiti da to više nije “južna pokrajina Kosovo i Metohija”. Naslovnica Politike u četvrtak je trebala dati podstrek takvoj politici: “Zeman (Miloš, predsjednik Češke Republike, bio u posjetu Beogradu ) preispitat će mogućnost povlačenja priznanja Kosova”. Fascinantno je s kojom lakoćom politika Republke Srbije baca ovakve izjave: jasno je da službeni Prag tako nešto neće napraviti jer odluku ne donosi Zeman, kao što nije predsjednik Aleksandar Vučić nagovorio papu Franju da ne prizna Kosovo.

Sveta Stolica će to napraviti kad se Srbija i Kosovo međusobno priznaju. Ali će Dačić i dalje obilaziti Suriname i Zelenortske otoke kako bi od njih dobio notu kojom povlače priznanje Kosova. Što, također, neće ni na koji način promijeniti status te zemlje. Konačno, sam je  Vučić nedavno rekao: “Kosovo su priznali SAD, Velika Britanija, Njemačka. I od toga neće odustati”.

Što je šira slika?

Srbija je još u doba Vuka Jeremića definirala stupove svoje vanjske politike među kojima se ističu odnosi s Kinom i aksiomatski, s Rusijom. Dačićeva neumorna borba za povlačenje priznanja Kosova preslika je bitno ozbiljnije geopolitičke igre Pekinga. Koji vrlo uspješno kupuje jednog po jednog iz malobrojne skupine zemalja (posljednji su Solomonski otoci) koje imaju diplomatske odnose s Tajvanom: Peking sad ima više novca. Što je dio šire politike osamljivanja odmetnutog otoka kako bi se lakše pripojio matici zemlji. Peking je čak pristao na dogovor o biskupima s Vatikanom kako bi pokrenuo proces uzajamnog priznanja što bi bio najteži udarac Tajvanu.

Taj bi proces mogao imati dugoročne posljedice na stabilnost Pacifika dok note kojima Dačić maše ni na koji način neće utjecati na budućnost Kosova. Bitno je važnije što će napraviti Matthew Palmer, novi američki čovjek za Zapadni Balkan. Konačno, skupina zemalja pod nazivom Kvinta (SAD, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija) je rekla da Srbija mora što prije prestati s tom kampanjom (i da Kosovo mora ukinuti carine Srbiji i BiH).

Zanimljiva je ovo crtica koja pokazuje u kojoj mjeri u Beogradu žive život odvojen od realnosti. Vučić, pa i premijerka Ana Brnabić, redovito će hvaliti uspješne ekonomske odnose s Kinom i Rusijom. Posebno kineska ulaganja u sklopu projekta “17+1”. Ili ruske kredite. Pa se na sva zvona razglašava kako će se krajem listopada potpisati ulazak u Eurazijsku uniju Vladimira Putina. Što će, samo po sebi razumljivo, biti najveći podizač srpskog izvoza.

A onda se te medijske najave sudare s realnim brojkama: Prema podacima srbijanskog Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija od 2010. do 2018. EU je u Srbiju investirala 12,7 milijardi eura, što predstavlja 75 posto ukupnih investicija.

Kina je do 2018. investirala 504 miliona eura ili tri posto ukupnih investicija. Prošle godine u Srbiju je najviše uložila - Francuska: 710 milijuna eura. Koja je priznala Kosovo. Ovo je osnova na kojoj bi svaka razumna zemlja gradila svoju vanjsku politiku. Pa i unutarnju, ekonomsku. Možda to shvate i u Beogradu.

Komentari:

No comment.

Mačke u frižideru...brrr

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna