ŠTO USPON ŠUICE GOVORI O EU Unutar te institucije možete se popeti jako visoko pod uvjetom da imate jedno bitno svojstvo...

Danas - godine 2019. - nekako je baš grdo i nekul biti euroskeptik. Kad čovjek danas kaže da je euroskeptik, oni koji to čuju odmah te trpaju u društvo bizarnih likova s neobičnim frizurama, u družbu manjih i većih hitlera iz našeg sokaka koji su napučili politiku od Varšave do Rima i Downing Streeta.




Piše: Jurica Pavičić/Jutarnji list



Kad netko govori protiv Europske unije, u očima civiliziranih postaje dio prostačkog društva Borisa, Viktora i Donalda. Smješta sam sebe htio ili ne u opasni klub ljudi koji suspendiraju parlamente, prave bedeme od žice i izbacuju neistomišljenike iz stoljetnih, civiliziranih stranaka. Hrpa prostaka koja je nahrupila u vrhove politike nehotice je postigla efekt kojem se nimalo nije nadala. Naime - zbog njih se svi ustručavaju o Europskoj uniji govoriti pokudno.

Sama Europska unija je - međutim - taj “free ride” izgleda uzela zaozbiljno. Europska unija kao da nije potpuno pojmila cijelu novu kulturu revolta koja nju samu ima u središtu, kao predmet opravdane iritacije. Jer da jest, ne bi se mogao dogoditi ovakav sastav Europske komisije kakvog je ovog tjedna pred europske građane i analitičare bacila predsjednica Ursula von der Leyen.

Ovog su tjedna oni europski građani koje to imalo zanima mogli saznati kako će izgledati europska “vlada” proizišla kao rezultat ovoproljetnih europskih izbora. Manjina onih koji su uopće kadri koncentrirano raspetljati bizantinsku zamršenost europske mreže institucija nije mogla a ne ostati zatečena nakon predstavljanja nove komisije. Ti i takvi saznali su tako - među ostalim - da će u novoj komisiji postojati resor nazvan “vrijednosti”, a da će nad tim “vrijednostima” bdjeti Čehinja Vera Jourova, političarka iz Višegradske skupine, dakle iz epicentra nepoštivanja vrijednosti na kojima EU počiva. Saznali su - također - da će se proširenjem u idućem mandatu baviti Mađar Laszlo Trocsanyi, političar koji dolazi iz zemlje i političke stranke čiji ministri drže govore na stranačkim mitinzima Aleksandra Vučića. Ti i takvi politički kadrovi trebali bi u idućem poludesetljeću nadgledati “vrijednosti”, ali i Makedoncima ili Bosancima mjeriti demokratski napredak.

Ovog tjedna - također - europski su zainteresirani građani mogli saznati i to da će nova Komisija dobiti i ministra i resor koji će se baviti “zaštitom europskog načina života”. Europski ministar “zaštite načina života” bit će Grk Margaritis Schinas, a ako ste slučajno pomislili da će se Schinas baviti moreškom i Alkom, mrežama poponicama ili pečenjem rakije u kotlu, onda ste jako pogriješili. Iza te ljupke, šovenske formule o “zaštiti načina života” krije se zapravo buduće ministarstvo migracija. Umotavajući resor migraciju u heimat-filmovsku ljupku formulaciju o “zaštiti načina života”, von Leyen je pripustila u organizam Europske unije nešto što inače pripada diskursu najradikalnije desnice. Od sada, u Europskoj uniji cijelo će jedno ministarstvo imati zadatak da “naš način života” štiti od uljeza krive boje kože. Nema što - tom će se ministarstvu radovati i Elizabeta Mađarević.

U toj hrpi krivih odluka, krivih ljudi, loših kompromisa i zloslutnih nagovještaja nikome nije osobito u oko zapao mali hrvatski prilog kadrovskoj križaljci Ursule von der Leyen. U masi kontroverzi koje se roje oko nove europske vlade teško da će ikome osim Hrvatima u oči zapasti da je potpredsjednica komisije postala jedna parlamentarka iz Hrvatske, iskusna političarka, bivša gradonačelnica grada za koji je svatko čuo, žena koje se u osam briselskih godina nije istaknula ni po čemu posebno dobrom ni posebno lošem. Ali - činjenica da je Dubravka Šuica postala potpredsjednica europske vlade zapravo je jednako razoružavajući simptom kao što su to i izbori Orbanovih “consiglierea” ili grčkih zaštitnika europske bjeline. Finalni uspon Dubravke Šuice zapravo puno govori o samoj Europskoj uniji, a bojim se da ono što govori nije nimalo laskavo. Naime, kazuje kako se unutar te komplicirane institucije možete popeti jako, jako visoko pod uvjetom da imate jedno bitno svojstvo. A to je svojstvo - da uopće nemate svojstava.

Jer, prije nego što je postala potpredsjednica europske vlade Dubravka Šuica je prošla dvadeset godina lokalne, deset godina nacionalne i osam godina europske politike. Tijekom tih desetljeća bivša dubrovačka srednjoškolska nastavnica prikupila je hrpu političkih funkcija i - kako čitamo - više nego lijep imetak. Iza Šuice, međutim, ne postoji ama baš nikakav politički trag. U svih tih trideset godina ne možemo pronaći nijedno ozbiljno dostignuće, pothvat, političku odluku ili stav koji je vrijedan pamćenja. Grad kojim je šefovala - Dubrovnik- ostavila je mnogo gorim nego što ga je preuzela, napuštajući ga urbanistički i demografski načetog, osutog aferama. Kao stranački čovjek, Šuica je bila i ostala umješni kameleon iz srednjih redova. Unutar Majke Svih Stranaka redovno je igrala na krivu kartu, optirajući za tvrdolinijaše i gubitnike poput Pašalića ili Karamarka. Ipak - u hijerarhiji stranke uspinjala se i uspinjala, pa se jednako uspinjala i uspinjala i u hijerarhiji EU, da bi danas - kad je njezina karijera dosegnula vrhunac - nevični promatrač mogao samo razjapljenih usta zapitati: pobogu, čime je to zaslužila?

Suha biografija kaže kako je Dubravka Šuica rođena 1957. u Dubrovniku. U rodnom gradu se 1981. prvi put i zaposlila kao nastavnica jezika. U HDZ se učlanila odmah 1990. To je period kad Šuica otpočinje svoj društveni uspon, pogurnut stranačkom iskaznicom. Već 1996. je ravnateljica gimnazije, potom članica Gradskog odbora stranke, gradska i županijska vijećnica. A onda 2001. dolazi ključni trenutak njezina političkog uspona. U trenutku kad u Hrvatskoj još ne postoje izravni načelnički izbori, Šuica preslagivanjem skupštinske aritmetike postaje gradonačelnica najslavnijega hrvatskog grada.

To je - ponavljam - 2001. To je vrijeme kad se turizam već vratio, ali još uvijek na kapaljku. To je onaj trenutak u povijesti kad su se mnoge stvari koje će poći nakrivo još mogle usmjeriti napravo. Stari dubrovački Grad još ima stanovnike i djecu, kruzeri još nisu nahrupili, turistički razvoj još se mogao planirati, kontroverza oko Srđa još je u ranim začecima kad se mogla sanirati. U tim okolnostima, Šuica postaje gradonačelnica. Ostat će to osam godina, a upravo u tih osam godina Dubrovniku se dogodilo sve loše što se moglo dogoditi (a sada se događa Splitu). Buduća europska povjerenica za demografiju uspješno je demografski “obnovila” povijesnu jezgru. Kruzeri - a to je biznis u kojem je Šuica imala obiteljski interes - proždiru grad. Skandal oko naselja vikendica na Srđu mutirao je do klupka koje se više nije dalo raspetljati. Sve su to razvojne pogreške koje je Šuica počinila tijekom njenih osam dubrovačkih godina. A tim razvojnim pogreškama treba dodati stare, dobre, “obične” afere - od “zlatnog zahoda” do Nuncijate, od kombinatorike s građevinskim zonama do neobičnog narastanja njezine osobne imovine. Može se mirno reći da je između Kuščevića i Šuice razlika upravo onolika koliko se po vrijednosti, pritisku investitora i slavi razlikuju Nerežišća i Dubrovnik. Također nije pretjerano reći da je Šuica zabila prvi bodež u srce Dubrovnika kao grada, da bi masakr potom dovršio Andro Vlahušić.

Sve to vrijeme Šuica nije samo gradonačelnica - ona je i aktivni akter manje-više stalno vladajuće stranke. A u stranačkoj politici, politički je historijat Dubravke Šuice historijat krivih procjena. Godine 2001. stala je uz Ivića Pašalića i izgubila. Za nju će se to ispostaviti kao sretni moment, jer zbog toga nije postala ministar u koruptivno kompromitiranoj Sanaderovoj eri. Desetljeće kasnije, čvrsto će podržavati Karamarka sve dok ovaj nije raskrinkan kao čovjek na mađarskom platnom spisku. Unatoč tim krivim svrstavanjima, Šuica je izvještila sposobnost preživljavanja koja joj je pomogla da kod svake “političke 45” preskoči iz poraženog u pobjednički tim. Pokazala je nepoderivost i neuništivost koja je počivala na - ispada - najvažnijem svojstvu koje postmoderni političar mora imati. Bila je, naime, potpuno lišena ikakvog sadržaja. Ta lišenost sadržaja pomogla joj je da kroz desetljeća politički pluta kao orahova ljuska, da bordiža po maretama lokalne, stranačke i briselske politike. Da preživi. Preživi - upravo zato što ni po čemu nije stršila, ni po čemu nije zapamćena i ništa nije napravila.

Ta i takva Šuica je prestala biti dubrovački problem. Prestala je tehnički gledano biti i hrvatski problem. Od ovog tjedna, Dubravka Šuica je stvarno i sasvim europski problem, problem koji nitko neće vidjeti kao problem jer žilava Dube opet neće stršiti ni mirisati. Kao, rekao bi zlobnik, ni mnogi tamo.

Ali, ta i takva ona jest i ostaje biti problem. Jer, upravo takvi političari - političari bez sadržaja, mirisa, dostignuća i ideologije, prazni tehnokrati Vječne Vlasti - naveli su ljude da potraže drukčije političare. One koji imaju boju i miris. I ideologiju, makar lošu. I frizuru, makar groznu. Šuica i šuice stvorili su svijet u kojem nije lako voljeti EU. Upravo su šuice stvorile - i još stvaraju - Salvinija, Johnsona i Trumpa.

Komentari:

No comment.

Mačke u frižideru...brrr

Top teme

 

Trach

Promo

Kolumna